Od najranije dobi djeca uče kroz igru. Igre su zabavne, motivirajuće i okupiraju pažnju u potpunosti. Često se provode sati i sati igrajući neku igru dok se ona ne savlada u potpunosti. Bez obzira je li u pitanju igra u prirodi, društvena igra namijenjena igranju u kući ili igra na računalu, bez obzira što većina igara nema edukacijsku namjenu, igranjem se uvijek uči: saznaju se novi podaci, usvajaju nove vještine, razvija se društvenost i način mišljenja.
U svom članku “Digitalni urođenici, digitalne pridošlice: Razmišljaju li doista drugačije?” Marc Prensky kaže: “Djeca današnjice socijaliziraju se na bitno drugačiji način od svojih roditelja. Brojke su zapanjujuće: više od 10.000 sati igranja videoigara, više od 200.000 primljenih i odaslanih e-mailova i trenutno razmijenjenih poruka na Internetu (IM poruka); više od 10.000 sati razgovora na mobitel; više od 20.000 sati provedenih pred televizorom (čemu je uvelike pridonio MTV), pogledano više od 500.000 promidžbenih poruka – i to prije nego što mladi diplomiraju. Te, možda, u najboljem slučaju, 5.000 sati provedenih u čitanju knjiga. To su “digitalno urođeni” studenti današnjice.” Već desetljećima digitalne igre dio su svakodnevice. Današnja djeca – digitalni urođenici, provode beskonačne sate igrajući neku igru na računalu: vode ratove, grade gradove, voze avione i brze aute... Računalne igre postale su neizostavan dio slobodnog vremena gotovo svakog učenika. Kako iskoristiti ogromni potencijal digitalnih igara u obrazovanju?
Igre su zabavne i motivirajuće. Ukoliko su dobro odabrane, igre u nastavi potiču učenike na sudjelovanje i u potpunosti zaokupljuju njihovu pažnju. Dobro odabrane podrazumijeva da igre moraju biti prilagođene dobi i interesima učenika: različite igre koriste se za različite uzraste i različite nastavne predmete. Igre u nastavi mogu se koristiti za ponavljanje i uvježbavanje gradiva ili kao motivacija za obradu novog gradiva. Osobito digitalne igre imaju veliku mogućnost motivacije učenika: učenicima su bliske i prihvaćene već od najranije dobi.
Ipak, da bi digitalne igre bile prihvaćene među učenicima, one moraju biti puno više od “strogog vježbanja umotanog u lijepi dizajn” (Prensky, 2005). U svom članku “Digital Games in Education” Darren Nonis (2006) navodi značajke koje bi trebala imati dobra edukativna digitalna igra:
Ukratko, digitalne igre u nastavi moraju razvijati kreativnost učenika, biti poticajne i motivirajuće. Možda je baš zato tako teško naći dobru edukativnu digitalnu igru.
Između raznih igara koje možemo naći kod nas, iz gomile se kvalitetom izdvajaju Sunčica i Učilica. Sunčica je softver koji na nekoliko tematski različitih CD-ova (Sunčica među brojevima, Sunčica u prirodi, Sunčica u svemiru...) nudi pomoć pri učenju djeci predškolske i rane školske dobi (4 do 8 godina). Tako djeca mogu samostalno, ili uz pomoć roditelja, upoznati slova, brojeve, usvojiti osnovne računske operacije, upoznati pojmove iz prirode, naučiti mjesece u godini, saznati nazive i odnose planeta sunčevog sustava, upoznati pravila ponašanja u prometu... Učilica je softver podijeljen u dva izdanja: Mala učilica (za predškolce) i Učilica za osnovnoškolce. Izmišljeni likovi kroz priču Male učilice upoznaju predškolce s osnovnim pojmovima vezanim uz slova, brojeve, prirodu, društvo, promet i boje, dok Učilica za osnovnoškolce prati nastavno gradivo pojedinog razreda osnovne škole, ovisno o dobi igrača. Kroz niz interaktivnih igara, slagalica, igre memorije, kroz bojanke i rješavanje zadataka obuhvaćenih na CD-ovima Sunčice ili Učilice, djeca uče. Osim samog sadržaja obuhvaćenog na pojedinom CD-u, djeca istovremeno stječu osnove korištenja računala, stječu vještinu rukovanja mišem i korištenje tipkovnice računala. Uz CD izdanje Učilice postoji i internetska verzija Prometna učilica kojima se može pristupiti pomoću AAI@EduHr korisničkog računa.
Ipak, digitalna igra ne mora u svojoj osnovnoj namjeni biti edukacijska da bi bila korisna u nastavi. Jedna od takvih igara je svakako i SimCity. Igrajući ovu igru učenici se nalaze u položaju gradonačelnika, grade grad, osiguravaju infrastrukturu grada, moraju paziti da ravnomjerno budu zastupljene gradske zone... Pomoću ove igre djeca uče koje sve dijelove mora imati jedan grad da bi se mogao razvijati, od čega se sastoji infrastruktura grada, kako prometno povezati razne dijelove grada i sve to uz ograničena materijalna sredstva.
Civilization još je jedan primjer digitalne igre kojoj nije osnovna namjena educiranje. To je igra strategije u kojoj se igra duž cijele ljudske povijesti. Cilj je stvoriti civilizaciju koja će dominirati svijetom, a to se postiže diplomacijom, kulturološkim napretkom i vojnom silom. Igra uključuje savezništvo s drugim civilizacijama, pregovore, sustav razmjene dobara i diplomatske aktivnosti. Igrajući ovu igru, učenici stječu ogromne količine znanja vezanih uz ljudsku povijest i nastanak civilizacija.
Edukativne ili ne, digitalne igre su u svakom slučaju dio života današnjih učenika – digitalnih urođenika. Učenici provode sve više vremena boraveći ispred računala i igrajući igre na računalu. Ipak, umjesto da zabranimo igranje digitalnih igara u školi, razmislimo kako bismo mogli iskoristiti ove igre za stjecanje korisnih znanja i kako bismo mogli iskoristiti digitalne igre u nastavnom procesu.
Autor teksta: Vlatka Zahirović
Tekst je preuzet sa stranica CARNetove E-learning akademije
Literatura:
Maravić, J. (2007). Igra u nastavi. Portal za škole. Preuzeto 20.7.2009. s http://www.skole.hr/nastavnici/strucni-suradnici?news_id=405.
Nemet, M. (2007). Djeca današnjice – digitalni urođenici. Udruga spužva.
Nonis, D. (2006). Digital Games in Education. Preuzeto 11.5.2014. s http://edulab.moe.edu.sg/edulab/slot/fm3_posts/ah01/74fedb633_u5891.pdf
Prensky, M. (2005). Digitalni urođenici, digitalne pridošlice: Razmišljaju li doista drugačije? Edupoint, 40(V). Preuzeto 12.9.2007. s http://www.carnet.hr/casopis/40/clanci/3.
